Rajmund Kupareo, Porođenje

O magnum mysterium et admirabile sacramentum…

Danas vjerojatno najpoznatiji kao pjesnik, dominikanac Rajmund Kupareo (rođen kao Luka Kuparić u Vrboskoj na Hvaru 1914, preminuo u Zagrebu 1996) bio je svestrana, renesansna osobnost. Svećenik i redovnik, živio je u više europskih i svjetskih država, a golem je trag ostavio kao profesor, prvenstveno estetike, u Čileu, gdje je djelovao od 1951. do 1971. kada se vratio u domovinu. No, osim svećeničkog poziva, poezije i filozofije, Kupareo se bavio i brojnim drugim umjetničkim i kreativnim poslovima. Tako je pisao glazbu, prozu (roman Baraban, iz hvarskog pučkog života, bio je svojevremeno, a objavljen je 1943, vrlo popularan) te drame. Kupareov dramski opus nije velik, obuhvaća tri teksta svetopisamskih nadahnuća: Muku Kristovu, Uskrsnuće i Porođenje. Pisani u boljoj maniri francuske katoličke dramske tradicije (prvenstveno i ponajprije Paula Claudela), ovi, žanrovskim određenjem misteriji, iako nadahnuti biblijskim događajima, pristupaju poznatim motivima iz neobičnih, drukčijih, a stoga i dramski vrlo zanimljivih očišta. Objedinjeni pod naslovom Prebivao je među nama, Kupareovi misteriji zaslužuju čitanje. Zahvaljujući ljubaznosti Hrvatske dominikanske provincije i Dominikanske naklade Istina, Vijenac ove godine, prigodno uz svetkovinu Božića, objavljuje nekoliko ulomaka iz drame Porođenje koja tematizira misterij Spasiteljeva utjelovljenja. Ulomci su preuzeti iz prvog objedinjenog izdanja tri Kupareova misterija, koje je 1985. objavio Dominikanski provincijalat u Zagrebu.

II. dio

2. prizor

(Tiha zvjezdana noć. Svi spavaju. Najednom neobičan sjaj obasja okolicu kao da je sunce u zenitu. Pastiri taru oči, začuđeno gledaju jedan drugoga. Ustaju i spremaju se na bijeg.)

ANĐELOV GLAS: Ne bojte se jer vam, evo, donosim radosnu vijest o velikom veselju za sav narod. Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj, Krist, Gospodin. I neka vam ovo služi za znak: naći ćete Djetešce povijeno u pelene gdje leži u jaslama!

(Netom anđeo prestane govoriti, začuje se pjev: „Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje.” Svjetlost i pjev polako se udaljuju prema desnoj strani pozornice.)

PASTIRI (Abinadabu): Oče, odakle ta svjetlost? Tko to pjeva?

ABINADAB: Mnogo me pitate, djeco! I sami ste čuli. Taj pjev nije ovozemaljski. A ni svjetlost nije sunčeva.

JOEL: Možda smo sanjali, oče?

ABINADAB: Patrijarh Jakov jednom je spavao i vidio anđele gdje uzlaze i silaze na ljestvama koje su dopirale do neba. Ali ovdje je nebo već sišlo na zemlju. Svi smo mi budni kako vidite. Kad bi to i bio san, ljepšega sna nikad čovjek ne bi poželio. Jahve se, doduše, služio anđelima da patrijarsima i prorocima u snu očituje svoju poruku. Ali mi smo već bili budni kad se začula poruka. Ne sumnjam da je to bio anđelov glas.

AHAZ: Imaš pravo, oče! Nas je najprije svjetlost probudila a kad smo već htjeli bježati, začuli smo onaj neobični glas i poruku.

ABINADAB (sav razdragan): Svjetlost, svjetlost! Naši su praoci prešli more i pustinju slijedeći Božju svjetlost. I mi moramo slijediti ovu svjetlost koja se pomiče prema podnožju Betlehema. Ona nas vodi k Mesiji.

JOEL (uz odobravanje sviju): Hajdemo do Betlehema i vidimo ovaj događaj s kojim nas upozna Gospodin!

ABINADAB: Idimo, djeco! Ispunile se riječi proroka Izaije: „Svjetlost Izraelova bit će poput ognja; Svetac njegov kao plamen.” Pođimo za svjetlom! Ono nas vodi prema špiljama.

(Svi krenu na put. Ab i gaj Ha se nećka, ali kad vidi da će ostati sama, uzme košaru s djetetom i požuri za ostalima.)

Zastor

III. DIO

Zbor: „Velikog li otajstva i divne li tajne, da su životinje gledale novorođenog Gospodina gdje leži u jaslama.”

(„O magnum mysterium et admirabile sacramentum ut animalia viderent Dominum natum, jacentem in praesepio.”)

(Stari časoslov na Božić)

1. prizor

PASTIRI: (vraćajući se razdragani i pričajući jedan drugome što su vidjeli u betlehemskoj špilji; njihov se žamor čuje iza pozornice): Divno je ono dijete! Smješka se kao da sve razumije. Zašto su se sklonili u špilju kao da nema kuća u Betlehemu? (Ulaze na pozornicu.)

ESTERA: Nikada nisam vidjela ljepšeg djeteta! Majka mu je mlada, mlađa od mene. Od radosti se smješkala ali ni riječi nije progovorila. Od sreće je zanijemila. Hoda po staji ali svog pogleda ne odvraća od sina. Prvi put vidim kako neka žena ne treba počinka poslije poroda. Čudnovato! Zaista čudnovato!

PRVI PASTIR: U špilji nije hladno. Odakle toplina? Valjda nije od ono malo vatre na koju djetetov otac od vremena do vremena nabaci tanko, suho granje. Ondje su, doduše, dvije mršave životinje, ali što je njihov dah za onoliku špilju?

DRUGI PASTIR: U volu sam prepoznao Šaronju našeg susjeda Mišaela, koji ga je tražio po svim poljima. Javit ću mu gdje je njegova životinja. A magarac mora da pripada djetetovu ocu. Valjda su došli iz daleka pa je čovjek svoju trudnu ženu posadio na magarca kako ne bi morala pješačiti.

TREĆI PASTIR: Zar niste opazili da vol i magarac samo gledaju u dijete; kao da su očarani. Pokušao sam magarca povući za uho, ali on ni da se makne.

DRUGI PASTIR: A ja sam Šaronju vukao za rogove, želeći ga izvući iz špilje, no on kao da je od olova. Ni on se nije htio pomaknuti.

ESTERA: Sve je čudnovato i zagonetno u špilji. Nismo im donijeli nikakve darove, ali to moramo učiniti što prije. Opazila sam da imaju tek najnužnije. No, gdje je naša Abigajila? Nisam je vidjela u špilji. Možda se preplašila i pobjegla s djetetom do svoje rođakinje Sare.

2. prizor

(Prisutni i Abigajila)

ABIGAJILA (viče iz daljine): Ljudi, ljudi, čudo se dogodilo! Čudo, čudo!

ESTERA (požuri k njoj i dovede je na pozornicu.)

ABIGAJILA (nosi u desnoj ruci dječaka od 1—2 godine a u lijevoj praznu košaru. Dječak grli majku i tepa: „Mama, mama!”)

ESTERA (zove dječaka): Jišmaele, dođi k meni! (Dječak se rado odazivlje njezinu pozivu i iz majčinih ruku prelazi u Esterine. Ona ga gladi i tetoši.)

ABINADAB: Što se dogodilo, Abigajilo? Recider!

ABIGAJILA: Ah, oče! Tko to može izreći? Nisam se smatrala dostojnom poslušati nebesku poruku i poći s vama. Ipak sam se odlučila. Zakasnila sam i čekala da svi iziđete iz špilje. Nisam se usudila ući, ta ja sam javna grešnica. A bojala sam se preplašiti rodilju svojim gluhonijemim dječakom. Sjela sam uz ulaz i čekala da se netko od vas vrati i riješi moju nedoumicu. Nisam dugo čekala jer je jedna mlada žena izišla iz špilje s vrčem u ruci da negdje potraži vodu. Kao da je pogodila moje misli i zebnje, spustila je vrč, uzela iz košare Jišmaela i ponijela ga u špilju. ,,Dođi”, zvala me je, ,,dođi da vidiš moga dječaka!” Ušla sam. Mlada je žena približila Jišmaela svome novorođenčetu tako da su im se lica gotovo dodirivala. Novorođenče je ručicama doticalo mog Jišmaela a on se počeo smijati i igrati s njim kao da su braća. Jišmael mu je nešto gukao a onda me zazvao: ,,Mama, mama!” Mlada ga je žena trgnula od jasala, kojih se čvrsto držao, i predala ga nasmijana meni. Od sreće nisam znala što da radim. Potrčala sam do izlaza iz špilje i uzela košaru da je darujem ženi. No ona je ljubazno odbila, uvjeravajući me da joj ne treba jer da već ima jednu. Na veliko moje traženje primila je gunj kojim je bio pokriven Jišmael i odmah njime pokrila svoje novorođenče. To je sve što bih vam imala reći. Ostavila sam špilju lagana kao ptica i s dječakom dotrčala do vas.

ABINADAB: Djeco! Bog je uslišao Abigajilinu prošnju. Zahvalimo Jahvi za ovu milost jer Jišmael znači: Bog je čuo, Bog uslišio! Ponovite sa mnom riječi prorokove: „Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo.”

SVI (prekriženih ruku na prsima): Ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo.

ABINADAB: „Jahve, ti si Bog moj, uznosim te, tvoje ime slavim, jer si proveo čudesni naum, smišljen od davnine, istinit i vjeran.”

SVI: Ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo.

ABINADAB: „Jahve, ti si utočište nevoljnom, utočište ubogom u nevolji. Ti si skrovište od pljuska i od žege zaklon.”

SVI: Ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo.

ABINADAB: Joele i Ahaze!

JOEL i AHAZ: Tu smo, oče!

ABINADAB: Ja idem do Izaka da mu ispričam sve što se dogodilo a vi bdijte nad zajednicom dok se ne vratim. Ne zaboravite ni onu malu obitelj u špilji!

JOEL: Oče! Kaniš li se duže zadržati u Betlehemu?

ABINADAB: Ne znam, sine! Morat ću i do Jeruzalema da se pomolim u hramu, prinesem prilog za se i za sve vas i da zahvalim Jahvi za sve što smo čuli i vidjeli a napose za čudo, koje svi motrite. (Odlazi, pogledavši Jišmaela.)

Zastor

V. DIO

2. prizor

(U špilji porođenja. Ulaze pastiri i razgledavaju špilju. Posljednji stiže Abinadab.)

JOEL: Estera ima pravo: nikoga nema u špilji. Kad smo prvi put ovdje bili, sve je bilo puno svjetla i topline. Sad je polutama i hladno.

ESTERA (pokazuje): Jasle su ostale netaknute. Eto, tu je ležalo dijete, tu uz njega stajala njegova majka a tamo podalje njezin je muž palio vatru. Eto tu su stajali vo i magarac. Sad je sve tužno i prazno. Zašto su pobjegli?

ABINADAB: I onako bi morali bježati sada. Ovako su već stigli na sigurno mjesto, daleko od Herodove ruke. Nek je blagoslovljen Jahve! (Obraćajući se Abigajili:) Hajde, Abigajilo, ispričaj nam točno gdje i kako se zbio tvoj susret s djetetom i njegovom majkom!

ABIGAJILA (držeći u rukama Jišmaela): Ona mlada žena izišla je na taj otvor tamo, uzela mi iz ruku Jišmaela i opet ušla u špilju. A ja za njom. ,,Ne boj se”, rekla mi je. ,,I ja imam dijete. Znam držati u naručju djecu. Želim da ga vidi moj sin.” Prišla je k jaslama i nagnula Jišmaela nad svoga sina. Ovaj ga je ručicama dodirnuo kao da ga želi pogladiti a Jišmael se glasno smijao i viknuo: „Mama, mama!” Pridigla sam Jišmaela iz jasala. Dijete u jaslama počelo je plakati, kao svako dijete kad mu digneš igračku. Majka ga je uzela u naručaj i smirila. Nisam znala što da radim. Bila sam potpuno zbunjena. Mlada žena mi reče: „Vrati se, sestro! Tvoje je dijete ozdravilo. Nek ti duša blagoslivlja Gospodina!” A sad su jasle prazne, bez onog divnog djeteta koje je ležalo u njima. Ležalo raširenih ručica. Kao sada moj Jišmael. (Stavlja Jišmaela u jasle a one se najednom jako rasvijetle. Svi su preneraženi. Zanijemiše od čuđenja.)

ABINADAB (svečano): Ne čudite se, djeco! Ispuniše se riječi Hošee proroka: „Djeca Izraelova zvat će se sinovi Boga živoga.” U svakom djetetu krije se Mesija. Dajmo hvalu Gospodinu (On počinje prvi:) „Pjevajmo Jahvi jer on stvori divote! Nek je to znano po svoj zemlji!”

SVI: Pjevajmo Jahvi jer on stvori divote!

ABINADAB: Evo, Bog je spasenje moje. Uzdam se, ne bojim se više jer je Jahve moja snaga i pjesma. On je moje spasenje.

SVI: Pjevajmo Jahvi jer on stvori divote!

ABINADAB: Hvalite Jahvu! Prizivajte ime njegovo! Objavite narodima djela njegova! Razglašujte uzvišenost imena njegova!

SVI (s Abinadabom opetuju): Pjevajte Jahvi jer on stvori divote! Nek je to znano po svoj zemlji!

(Dok govore: „Pjevajmo Jahvi”, zbor potiho, a onda sve jače, pjeva pučku božićnu popijevku: „Djetešce nam se rodilo”.)

Zastor